Dragi dnevniče, svašta ti imam za reći...

Dragi dnevniče,


ispričat ću ti što mi se događa zadnjih dana.

Čekaj, pa meni se ništa ne događa. To me ipak ne sprječava da imam svašta za reći. :)


Postoje dani kad se grčim u nekim čudnim oblicima, više nalikujući kornjači nego čovjeku. Nemir me zahvati, gubim se u neredu dana i misli vrište jer ne znaju svoj red. Navodno bih ih ja trebala uskladiti. Takvi se dani događaju, a nikada ni riječi o njihovom uzroku. Nema posebne brige, ni zabrinutosti, pa niti događaja koji bi uzrokovao ovo stanje.

Postanem neko lijeno biće što se vuče po kući i to najčešće otečena lica i pokriveno pokrivačem. Počnem nešto iščekivati, a ni sama ne znam što - da prođe ovaj tjedan ili dva, ili da samo srijeda prođe ili veselim se proljeću, hoću ljeto, nedostaje mi posao, rado bih u Dalmaciju, hoću dodir sunca na licu ili jednostavno - da me desno rebro više ne boli.


I tako zadnjih dana pokušavam doći do teme o kojoj ću pisati na blogu, a koja mi se inače sama nametne i koju ne moram forsirati. Ovaj put nikako ne ide i ne ide jer sam, kao što rekoh - puž (eto sad puž, a bila je kornjača) koji se sporim tempom lijepi po kući i sve aktivnosti radi s mnogo više napora. Malo se primirim u glavi kad se sjetim da sam već dobrano u posljednjem tromjesečju trudnoće i da je možda sasvim u redu to "animalno" osjećanje tijela.


Pa čitam svašta nešto. Milana Begovića i njegovu "Gigu Barićevu", značajno, ali i zanemareno književno djelo 20. stoljeća, Chesterstonove paradokse koji se ponekad uspješno "oplode" u mom mozgu, katkad ispare u onom trenutku dok ih čitam, "Duhovni pristup rađanju" koji me hrabri za ono što me čeka ( i što, zadnjih dana baš razmišljam, ne mogu nikako preskočiti, neizbježno je), a onda se hvatam i Marinkovićeve proze, naročito njegove zbirke novela "Ruke". Svaštarim. To je dokaz da mi misli lete.


TEMA 1



Ne čitam zadnjih dana samo "službenu" literaturu, već često bivam namamljena na članke na portalima koji nažalost - postoje, i čini se, ima ih sve više i više. Trebaju im klikovi, jasno mi je. "Čitatelji" to traže, a vjerujem da novinari ne plješću oduševljeno rukama kada takvu vijest pišu. Još smješniji su mi komentari poput:

"Šta to pišete, boli me briga, 'ko je ta uopće. Kakvo jadno novinarstvo. Dno dna."

Kad je to prirodni slijed stvari.


Naravno da ponekad kliknem na neke od tih članaka. Znam unaprijed da ono što otkrivaju nikad nema veze s naslovom, ali idem provjeriti dokle idu granice brljanja svega i svačega. A ispod članaka pregršt komentara, to se tek isplati čitati. Od toga bivamo još mudriji. Ponekad činim to iz dosade, iz neke ispraznosti, a eto, čini se da su takvi dani u pitanju.


Ima nešto zanimljivo što opazih u moru tih silnih negativnih komentara koje većinom pišu žene.

Franka Batelić se pojavila na dodjeli nagrade "Cesarica" 16 dana nakon poroda. Žena se domišljato i mudro odjenula, imala kompletnu skupinu ljudi koji su se pobrinuli za njezinu kosu, lice, i najbitnije - nabacila je osmijeh, otpjevala pjesmu, zahvalila se svima i požurila kući djetetu.

I, da. Potpisala je sebi određenu titulu te večeri, a nije ona "dobitnica nagrade Cesarica - Hit godine".


Znate što slijedi. Bombe komentara kako je to neodgovorno, kako je samo željna pažnje, kome je ostavila dijete, tko to šeće tako brzo nakon poroda, da je umjetna, nije moguće da je toliko mršava, sigurno se izgladnjuje, ja sam izgledala kao da me poplava izbacila, samo sam plakala, padala sam s nogu, itd.

Onda red komentara: "Žene, kako ste zle i ljubomorne, 'ko je vama kriv što ste debele krave nakon poroda, samo ste zavidne jer je ona lijepa, mlada, pametna, bogata..."itd.


Poznat je takav scenarij na internetu i, ne brinite se, nije mi namjera sada očitati bukvicu zlostavljačima, dati neku pametnu misao, reći da je žena ženi vuk i pričati o ženskoj ljubomori.

Učinilo mi se zanimljivijim postaviti pitanje zašto točno nekome smeta takav postupak, posebno kad je riječ o nekoj javnoj osobi. I sve mi se nekako čini, a može biti i da griješim i možda sam samo naivna i nesklona vjerovati da su ljudi jednostavno katkad zli, da je riječ o nevjerojatnoj potrebi da se žena - opravda. Opravdavanje zbog osjećaja napada. Opravdavanje zbog slabosti, zbog nesretnih okolnosti, zbog toga da netko ne pomisli da si lošija u nečemu. Jer vidi ti kako ona sve to može obavljati, a mi ne možemo.


Zanemarimo sad zaista loše komentare svakojakih ljudi na Facebooku, toj platformi najvećeg zla i dobra na ovom svijetu istovremeno. Tog jutra mi se obratila i moja prijateljica na mobitelu usputno mi spominjući da je upravo pročitala kakav je pothvat imala navedena pjevačica i svaka joj čast, ali ona to nije mogla nakon svog poroda, bila je satrana i umorna i kako, mislim, kako, kako, kako je to moguće. Čemu tolika frka oko svega, prvo sam pomislila. A onda se sjetila da se svatko pronađe u svojim bolima.


I baš se tada prisjetim kako je mene znalo zaboljeti kad bi neka žena rekla da je trudnoća prekrasno razdoblje, da treba u svakom trenutku uživati ili da ne razumije žene koje ne uživaju u trudnoći. Tada bi me na nekoliko sekundi napala neka golema, nevidljiva, divlja životinja, prvo bi mi razbarušila kosu, a onda mi čupala srce i sjedila na plućima dok bi se u mozgu vrtjele sljedeće misli: Ali, ja nisam uživala. Ali, bilo mi je teško, nikad teže u životu. Pa nisam ja kriva, zašto to netko govori...podnose li druge žene bolje žrtvu nego ja? Možda to znači da ja još nemam neke osjećaje, možda bi trebala raditi na tome...


Zašto nas te nevidljive životinje napadaju? Zašto žene to rade, zbog čega se toliko opravdavaju, što li to proradi u njima da se imaju potrebu toliko se trsiti zbog nečijih izgovorenih riječi? To su reakcije lavica kojima je netko ugrozio mladunče, samo što ih u ovom slučaju nitko ne ugrožava. Mislim da od tog osjećaja dolaze ti zli komentari, možda se žene osjete ugroženima, nedovoljno dobrima ili osjete nepravdu pa vrište. Ma ne znam ni sama.


TEMA 2


Iznenadila me količina lajkova na Facebooku kad sam objavila da čitam roman "Giga Barićeva".

Zašto? Zato što većina ljudi bježi od hrvatske književnosti, pogotovo one koja nije suvremena, smatrajući ih napornom, zamornom, "narodnom", zatvorenom, itd.

I naša književnica Julijana Matanović na svom blogu piše kako je često, posjećujući posudbeni odjel Gradske knjižnice, mogla čuti jednu te istu rečenicu posuditeljica: „Preporučite mi vi nešto, samo da nije domaće“.


Sjećam se i neugodnog osjećaja kad me profesorica na prvoj godini studija upitala što trenutno čitam i kad sam spomenula japanskog ili indijskog autora, izgledalo je kao da se uvrijedila pa je promrmljala nešto u stilu: "Ne poznajete ljepote svoje književnosti, a čitate strane autore misleći da je to nešto posebno i bolje."


Logično je da se više čitaju strani naslovi, takve trendove vidimo kod brojnih blogerskih preporuka. Naravno, ima u zadnje vrijeme preporuka suvremenih domaćih autora. Opet, riječ je o njih nekoliko koji su se istaknuli i postali "moderni" za čitanje.


Naše predrasude prema književnim ostvarenjima domaćih autora uglavnom dolaze zbog predrasuda prema cijelom narodu. Mi smo mala, nezanimljiva država.

Nameće se sljedeće: Kod nas ni akcije, ni velikog događaja, ni pametne misli. Bolje će nam reći Englez, Amerikanac, Japanac ili Francuz. Uvijek kaskamo za drugima, pa zašto ne preskočiti to "lošije" i uživati u onim nagrađivanim knjigama stvorenim na drugom kraju svijeta?


Namjera mi je bila ne kritizirati sve druge, a sebe ostaviti po strani, već baš obratno. Kritizirati i sebe. Zasigurno se od mene kao kroatistice očekuje obrana naše književnosti, a mislim da sam taj dio ostavila nekom drugom na posao, jer nisam nalazila vremena da se prisjećam, da tražim, da prepoznajem i naglašavam kako se imamo čime dičiti.


Eto, dragi dnevniče, nisam bila odviše inspirirana zadnjih dana, ali ipak sam uspjela nešto sastaviti kako bih pazila na disciplinu. Valja sve zapisati, čovjek lako zaboravi da se neke misli razigrano roje tijekom dana. A uvijek naš mozak nešto prevrće, bilo to blesavo i neupotrebljivo ili smisleno i pametno.


Klik ako želiš još ovakvih tekstova!

Posjeti Facebook stranicu

Prati me na Instagramu

This site was designed with the
.com
website builder. Create your website today.
Start Now