Još malo o trudničkoj hiperemezi - 2. dio

Ono što me do dan-danas začuđava je činjenica da o ovom poremećaju mnogi nemaju pojma. Uključujući i medicinsko osoblje.

Kad sam prvi put završila u bolnici zbog dehidracije, povraćanja i nesnosne mučnine ponašali su se prema meni kao prema trudnici koja pretjeruje jer je nekoliko puta povratila. Rekli su da me nemaju razloga zadržati, dali jednu infuziju i poslali 45 kilometara dalje kući. Do kuće sam opet bila koma, jer, razumijete, ne prestajete povraćati.



Sljedeći dan sam, naravno, opet završila u bolnici - sestra mi je pričala kako je ona isto imala mučnine koje su trajale do 12. tjedna i da je to teško podnositi, ali sve prođe. Znala sam da ne pričamo o istom, ali nisam imala snage za opravdanja i objašnjavanja.

Ono što me iznenadilo je da nije bilo ni provjere ketona u urinu, niti su mi izmjerili kilažu da provjere nisam li možda izgubila na težini.


Bespomoćnost i nerazumijevanje


Sljedeći put sam završila u bolnici dva dana nakon. Bilo je jutro, jedva sam stajala na nogama, a poslali su me u čekaonicu s ostalim pacijentima gdje nisam mogla ni sjediti. Suprug je zamolio da negdje ležim dok čekam (?!), pa su mi omogućili da prilegnem na ginekološkoj stolici. Tada su me napokon zadržali u bolnici, ali na način da sam tu želju morala sama izreći.

Sigurno je da sam htjela ići svojoj kući, ali znala sam da mi nema pomoći. Vjerovala sam da tu mogu imati dobru brigu, primati infuzije i uopće - manje sam se bojala da će nešto poći po krivom. Kući nisam mogla ni do wc-a doći, a tuširanje i pranje zubiju bili su nemoguća misija. Jedino što bih se natjerala jest otići se pomokriti, ali i to je uskoro prestalo jer nisam ništa unosila od tekućine.

Otpustili su me nakon 3 dana jer se stanje popravilo. Predzadnji dan sam zamolila da izvade hormon štitnjače. Jutro nakon dobila sam otpusno pismo s lošim nalazom štitnjače (hipertireoza) i otpuštena sam kući bez da me itko upozorio o čemu se radi. Moj je najveći problem bio što u to doba nisam bila u svom gradu gdje imam liječnika i ginekologa, već me sve zadesilo na godišnjem odmoru u drugom mjestu udaljenom 300 km. Sigurno se u tom stanju ne bih mogla voziti 300 km. Nisam ni sjela u auto tog jutra, a povraćanje je krenulo. Nije ni stalo do 18 sati poslijepodne zbog čega sam vraćena nazad u bolnicu.


Gubitak kilograma i slabost


Uskoro sam dobila terapiju za svoju hipertireozu, a onda su konačno, nakon tjedan dana, izmjerili moju kilažu. Izgubila sam 8 kilograma, a bila sam 9 tjedana trudna! Moji kilogrami su se istopili u manje od 3 tjedna.

Ovaj put sam dulje ostala u bolnici i stanje se popravilo na način da sam mnogo manje povraćala, ali su mučnine bile neizdržive i problem je i dalje bio odlazak do WC-a koji je bio na svega nekoliko koraka. A u bolnici sam se naslušala komentara tipa:


"Pa nisi ti jedina trudnica koja ima jutarnje mučnine."

"To je tako u trudnoći."

"Uvijek imate tužnu facu, a što vas tek čeka, nemate pojma."

"A što ti misliš, kako druge žene?!"


Koma je bila i ta da sam sada već mjesec dana imala i kronični zatvor.

Bila sam jako iscrpljena i slaba. I dalje nisam ništa jela ni pila, a infuzija sam jako malo primala. Smatrali su da mi je dovoljna jedna dnevno...


Grižnja savjesti i predbacivanje


Nakon toga sam otišla kod svoje sestre na brigu u obližnje mjesto jer putovanje u Zagreb, kući, nije dolazilo u obzir. Suprug se morao vratiti na posao u Zagreb. Primijetila sam, nakon dolaska kod sestre, da sam izgubila još dva kilograma. Na visinu od 174 cm imala sam 56 kg i vjerujte mi, s obzirom da nikad nisam bila mršavica, ovo je za mene osobno izgledalo šokantno, a pogotovo za moje bližnje. Valjda sam zbog tog brzog i nezdravog gubitka kilograma izgledala ispaćeno i iscrpljeno.

Jako me žalostilo to što uopće nisam imala dojam da sam trudna. Izgleda sam mnogo mlađe, nikad mršavija i zbog silne muke oko svega, nisam niti pomišljala da je to malo biće u meni. Naravno da sam stalno brinula da se nešto ne dogodi mrvici, ali blaženi osjećaj trudnoće je u potpunosti izostao. Sve se nekako svelo na borbu za preživljavanje.

Sljedećih dana počela sam polako jesti. Povratila bih tu i tamo, ali nije bilo toliko neizdrživo. Tijekom boravka kod sestre imala sam samo jednu kritičnu situaciju kada me toliko grčio želudac da nisam ni mogla do bolnice, već je Hitna došla meni. Dva dana nakon skupila sam snagu i otputovala u Zagreb.


Prošao 12. tjedan, a situacija sve gora…


Čovjek bi mogao ići u detalje detalja, a navest ću ukratko što se sve događalo od 12. tjedna – kad sam stigla u Zagreb - do 20. tjedna trudnoće. Više puta sam imala napadaje povraćanja i završila u bolnici na infuzijama, dvaput na više dana i to na posebnoj terapiji koja me je spašavala. U Petrovoj sam danonoćno primala infuzije pet dana, bez pića i jela. Iako tijekom tog razdoblja nisam ništa jela, osjećala sam da sam jača, čak i da se debljam (?!). Svakako, terapija je bila pun pogodak, a ostavljali su me u bolnici (ovdje nisam morala moliti da ostanem, nego mi oni nisu dali da idem kući) jer sam imala ketone u urinu. Svako jutro su to provjeravali i tek kad bi nalazi bili negativni dva dana zaredom, bila sam puštena kući.


Da, bilo je neizdrživo. Da, urlala sam da želim umrijeti i da više ne mogu podnijeti to mučenje. Da, mislila sam da sam i psihički otišla zbog vlastitih riječi i ponašanja. Da, pitala sam se što sam skrivila da ovoliko patim i da se ni vlastitom djetetu ne mogu veseliti. Da, osjećala sam se grozno jer su mi drugi tepali i govorili da će proći i da moram biti jaka, a osjećala sam da me ne razumiju i da misle da pretjerujem. Da, boljelo me sve to. Neću lagati, bilo je neizdrživo, bilo je to za mene najteže razdoblje u životu.

Ipak, ne očajavajte. Istina je da sve prođe. Ali – treba izdržati to! I vjerujte mi – već sad ste pobjednice!

A o onome što je uslijedilo nakon što je sve završilo, a riječ je o psihičkim posljedicama preživljavanja trudničke hiperemeze, čitajte u novom postu.



U nastavku video žene koja je dala svoj kratak osvrt na hiperemezu. Nekim ženama se situacija toliko zakomplicira da je prekid trudnoće neizbježan. Žalosno je da se ovaj poremećaj ne tretira bolje i da se ne istražuje više o razlozima ovog zaista teškog stanja. Neke žene, iako su htjele trudnoću, pribjegavaju prekidu trudnoće jer im se situacija čini bezizlazna i ne vide drugi način. Ovo je strašno iskušenje i psihički i fizički naporno razdoblje. Ali, razdoblje koje će proći. Zato se zalažem za to da izdržimo koliko god teško bilo. Idemo izgurati.



This site was designed with the
.com
website builder. Create your website today.
Start Now