"Kad sam tebe rodila, svijetom je vladala pandemija i Zagreb se stalno tresao..."



Moja mama nikad nije pričala o porodu, a rodila je čak četvero djece. Kad god bismo gledali prizor rađanja na televiziji u kojem bi žene vrištale, uzrujano i panično zapomagale i očajavale od boli, govorila je da je tako samo u filmovima. Zato mi se činilo da je cijela priča oko poroda pretjerana. To je bio razlog i zbog kojeg sam vjerovala da je mojoj materi rađanje išlo kao od šale i da nju ništa nije boljelo.


Krenula je s pričom tek kad su njezina djeca krenula rađati. Sjećam se da mi je bio šok vidjeti njezino zabrinuto lice kad je čekala novosti o prvom unuku. "Ajme, šta će se napatit", izgovorila je tiho to jutro komentar za moju sestru, a ja sam je čula i u tom trenutku pomislila da sam prevarena. Imala sam dobrih 23 i po prvi put sam osjetila da je taj čin donošenja djeteta na svijet nešto...o čemu žene šute jer ni ne mogu izreći ništa o tom događaju.


A i prevareno sam se osjećala jer sam odjednom shvatila da je i mojoj materi bilo to teško iskustvo, ali tu težinu nikad nije isticala ni prepričavala. Nakon toga sam počela opreznije gledati na porod, a posebice kad je plus na testu za trudnoću pokrenuo odbrojavanje sekundi do moje priče o porodu.


Trudnoća je već sama po sebi bila iznimno teška i nekako sam se prikriveno nadala da će porod biti brži i jednostavniji nego što inače biva kod prvorotkinja. Tijekom ove trudnoće svakakve sam šokove doživjela, neke neću ni prepričavati jer djeluju kao ukradeni scenariji iz kriminalističkih filmova, a neki su takvi da čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao. Znate ono kad vas krene? E, pa tako nekako je meni išlo. I onda ti ne preostaje ništa drugo nego da se "smiješ nad nevoljama"...


Rađanje u doba pandemije


No, tko bi mogao i zamisliti da će pred sam termin krenuti nešto što svijet dosada nije vidio. Svijet u karanteni, nepoznati virus, a zatim i snažan potres koji je onemogućio porode u Petrovoj, bolnici za ženske bolesti i porode u Zagrebu. A beba? Neće van. Ma niti ne planira. I zato je došlo do toga da mi je 10., odnosno, 11. dana nakon termina dogovoren indukcijski porod.


Nije bilo izbora. Bolje da to obavim sada, nego kasnije. Računala sam da će se stanje s koronom još više zakomplicirati, a boravak u bolnici sada i nije najpoželjniji. I tako sam ja krenula te srijede, 25. ožujka u bolnicu u nekom nadrealnom stanju, nesvjesna svega, pa čak i činjenice kako će porod teći. Nisam niti guglala kako se odvija porod induciran gelom. I bolje da nisam.


"Prodisana noć"


Krenulo je u ponoć. Vrlo brzo sam shvatila da gel djeluje i prije nego što sam mislila.

Stoga se koncentriram odmah na disanje. Shvaćam da pauze između trudova gotovo i nemam. Pogled na CTG mi odaje isto. Razmišljam o tome kako mi je to čudno, svi su rekli, između trudova u početku su veći razmaci i onda se smanjuju...

Trudovi su sve jači, pa ubrzo shvaćam da moram promijeniti način na koji dišem i da bih voljela i pozu promijeniti. Zovem sestru da mi donese pilates loptu. Zbog svega zaključujem da će ovo ići drugačije nego što su me učili; trud za trudom. Zbog jačine trudova odjednom stiže muka, toliko poznat nagon za povraćanjem...no i dalje sam pozitivnog stava. Ako je već krenulo brzo, brzo će i završiti, tako sam razmišljala.


Sestra mi nakon 3 sata predlaže da odem u svoju sobu malo spavati, no nakon što je vidjela CTG i sama shvaća da s tim trudovima nitko ne može usnuti. Ipak, kad se počeo javljati razmak između trudova, dobrovoljno se vraćam u svoju sobu. Trudovi su tada bili u razmacima od minutu i pol do dvije, a same kontrakcije trajale 40-ak sekundi. Hodala sam od kreveta do prozora i samo bih glavu naslonila na krevet da prodišem trud.

"Hodaj, hodaj, brzo ćeš se otvarati s tim trudovima", rekla mi je simpatična cimerica u sobi.


Oko 4 i pol uspijevam se skvrčiti na krevetu. Već se osjećam iscrpljeno. U 5 dolazi sestra po mene. Slijedi opet CTG i pregled.

"Jel ima što?", veselo je zapitao liječnik, a ja sam uzbuđeno rekla da vjerujem da ima pomaka jer me trudovi muče cijelu noć i razmaci su jako mali.

Računala sam da sam otvorena 4 cm.

Patnja ni za što. Nakon 6 sati trudova i muke - nema pomaka. Ni centimetar.

Primam novi gel.


Ako sam prije i mogla nešto prodisati, sada definitivno ne mogu. Usred trudova se gubim i postaje mi loše. Povraćam. Ne stižem prodisati trud pa ni disati između trudova jer dolaze kao na traci.

Bum.

Puca i vodenjak. Sva sam prestrašena, nisam odmah povezala što je. Korim sebe samu misleći da mokrim.

Sjetim se da je to ipak vodenjak.

Tek onda me šalju na proceduru pred porođaj, a jedva stojim na nogama.


Borba sa strahom


Ako ćete iskreno, dalje se više ne sjećam. Znam da zvuči ludo, ali od prevelikoga napora kao da se tijelo počelo štedjeti pa su sve uobičajene funkcije pauzirale. U jednom trenutku je zavladala panika u mojoj glavi. Ja ovo neću uspjeti, ne mogu disati, šta da radim, kako da ovo zaustavim, povraćanja me ubijaju. Krenule su i suze na oči, osjećaj straha me prikovao, htjela sam vrištati, ali za to nisam imala snage. Došlo mi je da poput djeteta u nezgodnoj situaciji poviknem "Maaaamaaa!" ili barem da nekoga svoga imam kraj sebe.


I sjetim se onda kako sam na blogu pisala savjete o trenucima potpune panike i kako um tada mora biti jači da bi tijelo dobilo snagu. I proderem se tiho u sebi na tu gamad koja je počela gospodariti mojim mislima, zazovem svoje svece zaštitnike i nastavim dalje.


Bilo je 9 sati. I bilo je neizdrživo. Osjećala sam da više ne mogu. Ne ispuštam niti glasa, preslaba sam. Potpuno se gubim, a pomaka nema. Strašno izmorena. Trudovi na CTG- u pokazuju jačinu trudova 20, a bole više nego oni od 120. Kako je to moguće? Zbunjena sam. Je li to zbog toga jer su trudovi umjetni? Osjećam da me strah opet okupirao. Krećem se boriti s njim, ali znam da je ni za što, slaba sam. Stoga, vrtim molitve u glavi. Ponavljam ih kao da bajam. Nadrealno stanje, kao da sam na drogama.


Epiduralna - spasiteljica od koje žene nerijetko strepe


Je li u tom trenutku netko u hodniku spomenuo epiduralnu, ili sam se ja sjetila kako mi je doktorica pri upoznavanju s procesom kojem ću biti podvrgnuta spomenula da je epiduralna česta pri induciranom porodu, ne znam. Znam samo da sam u tom trenutku znala da mi moje molitve šapuću rješenje.


"Hoću li ja moć dobit epiduralnu?" odjednom su prasnule riječi iz mojih usta.

"Gospođo, zar ste vi razmišljali o epiduralnoj?" brzo je odgovorila sestra.

Kimnula sam.

Uskomešali su se. Žele mi pomoći, baš su divni. Ljudi rade 24 sata i stalno su nasmijani.

"Ma kakvi, pa nije otvorena. Čekajmo do barem 4 cm", čujem doktorov komentar.


Suze opet na oči. E, sad ćeš ti vidit kako ću ja izdržat do tih 4 cm!


Oko 11 dolazi anesteziolog. Liječnik je dopustio primanje epiduralne i na 3 cm. Bojim se te igle, znam da će završiti u mojim leđima. Upozoravam ih da povraćam i da imam jake trudove pa me strah da ću se pomaknuti dok mi to stavljaju. Opet divni ljudi, bodre me i mirno objašnjavaju kako moram stajati. Pauzirali su s procesom dvaput zbog trudova.

Nakon što je počelo djelovati zahvaljivala sam im se do neba. Napokon sam našla snage da nešto i kažem, a to je bilo: "Ja sam u Raju!"

Smijali su mi se, a šta će.


Trudove sam i dalje osjećala, ali samo do pola. Do njihovog vrhunca, bol već nekako iščezava.

U podne stiže drip. Reže ko lud, al' džaba mu, ja i dalje osjećam samo početak trudova.


Magloviti kraj


A sad ću vam napisati kako su zadnja dva sata izgledala u mojoj glavi s obzirom na to da sam bila takoreći "potpuno operirana od mozga" pa ni ne mogu to uobličiti u neku priču. Sjećam se samo nekih scena, a sve drugo je u magli. Trajalo je sve skupa 14 sati, a pitam se koliko bi išlo bez epiduralne koja mi je pomogla zadnja 3 sata. Prepričati zadnja dva sata stvarno ne mogu. To nije moguće ispripovijedati. Stoga, ovako nekako:


Ludi CTG non stop ispušta čudne zvukove. Puls mi je na 160. Sestra se čudi. Zove doktore.

Epiduralna popušta.

Opet jasno osjećam bolove. Nova doza epiduralne.

CTG opet je lud. Ne znam o čemu je riječ, samo čujem da nešto pričaju. Sestra stalno upozorava da CTG nije dobar.

Nemam snage okrenuti se i baciti pogled na taj stroj što pišti.

CTG opet luduje, bebici pada puls. Strah me.

Uzimanje krvi iz glavice bebice za procjenu stanja djeteta.

"Nalaz odličan!" viče doktorica...

Doktorica tvrdi da sam potpuno otvorena. Pitam se kako, pomalo ne vjerujem da je došlo i do toga.

CTG luduje, spremaju se za novu pretragu bebinog stanja.

Bebica kreće vani. Po prvi put uzvikujem. "Ja mislim da ona ide!"

I ide. Kreće tiskanje. Dvaput jako tiskam. Čekam priliku za treći put. Mladi doktor me ispituje glupa pitanja u nadi da ću se opustiti. Ja to ne shvaćam. Kažem mu da ću mu odgovoriti nakon što rodim.

Tiskam opet. Beba je vani. Vidim je napokon. Nisam je tako zamišljala. Velika je. Komentiraju da je prevelika za moj trbuh.

Okice me gledaju. Vrišti iz petnih žila. Stavljaju je na prsa. Stvarno je teška.

Plačem, neugodno mi, ali plačem. Zahvaljujem svima - sv. Josipu najviše, a onda se obraćam medicinskom osoblju i govorim im kako su oni dobri ljudi. Sramota, ali to su te emocije. Baš sam sretna nekako, imam osjećaj da sada mogu trčati maraton.

Ispričavaju se što moram izaći iz boksa, dolazi nova trudnica, velika im je gužva.

Uzimaju malenu.

Oporavljam se u hodniku s drugim ženama.

Sretna sam ko prasica. Imam osjećaj da sam kraljica svijeta.


Zašto je mater prešutila lošu stranu priče


I postalo mi jasno zašto moja mater nikad nije pričala o porođajnim bolima. Zašto i bi, kad se svaki put osjećala kao kraljica i lebdjela na samom sobom? Zašto bi razgovorom o tom teškom procesu donošenja djeteta na svijet riskirala uzrokovati toliki strah kod sugovornika?

Nije da se sve zaboravi, jasno je da se ne zaboravi ta bol i osjećaj da ćeš posljednji put izdahnuti. Jednostavno, bol ode u drugi plan, a sreća se izmigolji iz ralja straha i sjedne u prvi red.

Bebica je tu, prošlo je. Jedino je sto sam si govorila.


Jasno je da postoje grozni porodi od kojih žene kasnije strepe. Nije svačija priča ista.

Pakao sam prošla s hiperemezom u trudnoći i taj dio još nisam preboljela. Ne znam ni hoću li. To su bili mjeseci patnje bez "hepi enda". A porođaj traje kratko naspram toga i donosi nešto prevrijedno da bi se moglo usporediti. Sam oporavak od poroda je bio strava, ali opet lakši od hiperemeze jer...bebica je tu.


S druge strane, možda svojoj Luci neću pričati o "strahotama" poroda iz još jednog razloga...onda kad joj budem započela priču riječima: "Kad sam tebe rodila, svijetom je vladala pandemija, Zagreb se stalno tresao i padao je snijeg...", zasigurno će me brzo prekinuti i reći tipične riječi koje se upućuju materama:

"Dosadna si, e, pa šta?"


Onda će se jednom ipak sjetiti i željeti čuti priču...

Vjerojatno tek onda kad krene odbrojavanje sekundi do njezine priče o porodu. :)


Klik ako želiš još ovakvih tekstova!

Posjeti Facebook stranicu

Prati me na Instagramu

This site was designed with the
.com
website builder. Create your website today.
Start Now