Kako sam kao dijete bila prava pravcata mama



Sve curice maštaju o svom vjenčanju, bijeloj haljini, cipelama, frizuri i sjaju kojim će zasjati na taj poseban dan.


Ja nikad nisam bila ta curica.

Ali zato sam oduvijek znala da ću biti mama.


To uopće nije bilo upitno jer sam vjerovala da se beba na neki način samo poželi ili naruči, ili uopće nisam razmišljala kako se do bebe dolazi. A s obzirom na to da sam odrastala 90-tih kad su Lijepom Našom vladale meksičke sapunice, vjerojatno su me upravo one naučile da se u drugom stanju ostaje onda kad ti je to najzgodnije ili kad želiš glavnog lika ucjenom odvojiti od glavne junakinje.


Kao i svako dijete, i ja sam jadikovala da NIKADA NEĆU svoje dijete tjerati na poslijepodnevno spavanje i da će moje dijete moći imati onu škrinju iz reklame punu Kinder Pingvina.


Ipak, mora da sam već tada znala da nešto bitno i važno ima u toj roditeljskoj ulozi jer se moja igra s bebama lutkama uvijek više oslanjala na brigu, duboko uzdisanje, zabrinutost i konstantno opominjanje nego na tipično nošenje amo-tamo uz povremeno ljuljuškanje i spremanje bebe na spavanje kako to inače djeca rade.


Skrivena navika četverogodišnjoj i petogodišnjoj Ani bila je promatrati žene oko sebe i upijati njihove pokrete, ponašanja i riječi kako bi bila što uvjerljivija mama. I to mi je išlo jako dobro i činilo me pravom pravcatom mamom. Ostalima je to bilo smiješno i zabavno.

Moja mašta je s vremenom bujala, izmišljeni prijatelji s kojima sam komunicirala uskoro su se smjestili u veliko zidno ogledalo u hodniku našeg obiteljskog stana.

S vremenom sam uočila smijeh sestara i ostalih članova obitelji koji bi me uhvatili da pričam s ogledalom, pa sam se sramežljivo skrivala da nitko ne otkrije kako u slobodno vrijeme brigu brinem o tome kako mi dijete ne jede, stalno plače, drugo je zločesto u vrtiću ili odbija spavati poslijepodne. Svakako, odlično sam znala brinuti o djetetu i bila sasvim sigurna kako ga odgajati bez obzira koliko to bilo teško, a glumila sam i da je to i teško, naravno. ;)


Sad, kad se bliži trenutak kad ću zaista postati mama, taj se dio mog života čini dalekim. Čini mi se da sam tada znala promijeniti pelenu, pažljivo uzeti bebu u ruke, paziti na položaj da bljucne i uživala u trenucima igre. Sada kao da ništa od toga ne znam. Do nedavno sam to znala, hvatala sam nećaka bez problema u naručje i sve sa zanimanjem pratila kao da bih sve to zaista mogla.

Odjednom ne znam više ni držati dijete. Ma jesam li ja sigurna da je to za mene? Možda nisam dobro promislila o tome, možda nemam dovoljno živaca za sve to, možda sam ipak malo sebična. Kako ću i na koji način? Htio-ne htio, u trudnoći si okružen raznoraznim pričama i čini mi se da bi pravu istinu puno bolje podnijela Ana s početka priče.




Dojenje je odjednom neki težak i mukotrpan posao za čiji bi uspjeh vjerojatno najbolje bilo prvo napisati doktorsku disertaciju, nabaviti cijeli niz pripravaka, krema i kremica, izučiti trikove kada, kako i na koji način masirati dojku i izvježbati koji položaj u kojem razdoblju dana treba zauzeti da bi dijete sisalo. Nešto što je posve prirodan proces pretvorilo se u filozofiju. Pa pazi kako ćeš dijete staviti u krevetić, nemoj na bok, nemoj na leđa, nemoj na trbuh, bez jastuka, s jastukom, pazi na kukove, pažljivo s pupkom, kompresa, gaza, pupčani bataljak, pazi da se ne upali, masiraj suzne kanale, to ti je ono kraj nosića, pazi da guza nije crvena, to mažeš tom kremom, ovo mažeš drugom, ne treba toga puno, onako, od oka, s blazinicama umivaj lice, češljaj kosicu češljem (!?!), usisaj nosić ako se začepi, šišaj noktiće, pa onda i ona cijela priča o redoslijedu odijevanja djeteta, pa pazi rukicu, nogicu...umori se.


Sve to sam znala prije, ali ipak, sada kada taj zadatak kuca na moja vrata...sada sam tabula rasa.


I sve se to da preživjeti, "a preživjet ću jer su i drugi pa ću i ja", ali više u svemu tome u oko upada jedan drugi problem.


Činjenica da je ovaj put za ozbiljno i DO KRAJA ŽIVOTA.


Kad smo spremni?


Mnogi parovi odgađaju trudnoću i sve ih razumijem. Želimo biti financijski stabilni, dostići ciljeve u karijeri, malo uživati kao par, imati riješeno stambeno pitanje, itd. To su neki uvjeti koje smatramo ključnim za učiniti taj veliki životni korak.

Pitam se, što je s ovom pripremom u glavi - duhovnom i psihičkom pripremom za biti roditelj?

Čini mi se da takvu vrstu pripravnosti NIKAD NITKO, pogotovo za prvo dijete, ne može ni osjećati.

Kao i u slučaju drugih velikih životnih odluka, i u ovu skačeš kao sa litice u vodu - iznenadno, nespremno i pomalo naivno, i to vrlo često - pljusneš jako nezgodno.

Čini mi se da mi ta nespremnost i stoji i istovremeno me tješi. Ne moram ništa više znati od onoga što znam i što ću osjećati. A očekujem da ću, dragi Bože, dobiti neku vrstu intuicije kojom bivaju nagrađene majke kad im stigne beba u ruke.


Najbolje bi bilo, stoga, a zato sam i naglasila svoju pričicu iz djetinjstva, da se sjetim one sigurnosti i sposobnosti kad sam bila dijete i kad sam bez problema rješavala sve te silne poteškoće majčinstva.

I pičim dalje na vrh litice - drito u vodu.


"Cvite! Ča od tebe, još lipše miriše? Dite."

Tonči Petrasov Marović


Klik ako želiš još ovakvih tekstova!

Posjeti Facebook stranicu

Prati me na Instagramu

This site was designed with the
.com
website builder. Create your website today.
Start Now