Kišobran

Na laptopu, u mapi koja nosi neobičan naziv "PP", a čini mi se da sam joj takav naziv dala kao upozorenje: "Privatno, pazi!", pronašla sam priču koju sam napisala prije dosta godina.

Pomislila sam kako bi bilo vrijeme da neke priče objavim i javno i da ne strahujem od tuđih mišljenja. Priče su tu da bi pričale. Zasigurno se većina vas sjeća poznate formule kojom bi čuveni glumac Zijah Sokolović Zike započinjao priče za djecu i odvodio slušatelje u svijet mašte i priča. Pa krenimo:

“Desna ruka na desno uho, lijeva na lijevo i reci - pričaj mi!"

Kupio je jučer posve novi kišobran. Pedeset je minuta pješačio do trgovine, izabrao kišobran plave boje s bijelim točkicama, oblikom nalik na divovsku gljivu i s dugačkim štapom. Bruno je bio sredovječan čovjek, samac, uvijek sređen i mirišljav, zanimljiv poznanicima, ali i onima koji ga vide po prvi put, naprosto iz razloga što se držao poput nekog glumca iz zlatnog doba Hollywooda. Brčiće je češljao malenim češljem kad god mu se pružala prilika za to, a ni kosu nije štedio; izgledala je kao u salonima, premazana novom, svježom kanom, s razdjeljkom nasred glave.


Znali ste točno vrijeme kada ćete ga vidjeti i gdje. Ujutro bi se budio s glasanjem pijetla, sat vremena je vježbao u dvorištu svoje kuće, potom bi spremao krevet trideset minuta, namještao kosu i brčiće, brijao se, odlazio u vrt po najsvježije voće i povrće za pripravak „zdravog, svježeg, nadasve domaćeg, ali oporavljajućeg doručka“ kako bi često govorio.


Uslijedila bi faza fantazije.


„Barba Bruno, a šta vam je to...to..ta fantastična faza?“ upitao ga je jednom petogodišnji Marko.

„Vrijeme odlaska u drugi svijet.“

„A šta tamo ima?“ bio je uporan.

„Svega onog što ti srce zaželi, a što ti um može zamisliti! To je idealan svijet. Možeš se opustiti i uživati kao da si na oblaku!“


Marko ga je začuđeno promatrao.


„A šta se vi ne opuštate tu? Men' se čini da vi ništa ne radite po čitave dane. Moj ćaća nikad u kući nije kol'ko radi. Njemu ću ja reć za taj svit", otvoreno je zaključio mali Marko.


Bruno je pak živio nadasve mirno i opušteno, ali je u njemu buktjela paranoja i neopisivi strah.


Kad se u gradu jednom pročula vijest da je grad točno na poziciji granica dvaju tektonskih ploča koje su „u posljednje vrijeme izrazito nestabilne i pokazuju naznake potpunog razrušenja u kratko vrijeme“, što je zvučalo kao dobra priča jednog trogodišnjaka, Bruno je spremio svoje stvari i na kratko vrijeme otišao iz grada tko-može-znati-gdje.


Vratio se tri mjeseca kasnije, a kažu oni što su ga vidjeli da je izgledao u najmanju ruku iznenađeno što je njegova kuća ostala u istom stanju kao i prije odlaska.




Uvući se u njegov um bilo je nemoguće. Stanovnici tog mjesta više se nisu ni trudili, a Bruno im nije ni smetao. Stoga su ga svi s velikim zadovoljstvom pozdravljali na ulici, rado ispitivali ne bi li barem malo provirili u njegov tajanstven svijet. Nitko zasigurno nije imao tako uredan život, ispunjen dan kao Bruno. A posebno je bilo zanimljivo što ovom junaku nikad nije dosadila životna shema, on ju je svakodnevno vrtio i bio ispunjen tom kolotečinom. Kad ga je jednom, dok je obavljao jutarnje vježbe u dvorištu, susjeda Marija pitala što čini kad pada kiša ili snijeg ili se vjetar pakosno nasmije njegovoj jutarnjoj rutini, Bruno joj je pokazao nadstrešnicu koju otvara u tom slučaju i koja mu omogućava normalno izvođenje tjelovježbe na otvorenom. Inače je nije otvarao, jer je postojala veća mogućnost da se sprava pokvari u slučaju kad ona bude uistinu potrebna.


„Pa al' vas sunce ne udari liti u popodnevnoj uri?“


Bruno se na to prisjeti jednog događaja. Inače je ljeti koristio kišobran za šetnju, jer je sunce bilo veliki neprijatelj za kožu, ali i za glavu. Mozak bi mu „dehidrirao“, pa bi se u razdoblju faze fantazije ilitiga „opuštanja“ teže pripravljao na takav čin. Ali jedne su mu kišne jesenske večeri na vrata dotrčala neka djeca koja su se netom prije igrala loptom kad ih je zahvatio veliki pljusak.


„Barba Bruno, otvorite! Otvorite!!“, vikali su na vrata našeg junaka i zvučali poput roja pčela nad nekim mirišljavim cvijetom.


Bruno im je otvorio vrata, premda se vjerojatno kolebao oko toga; djeca su mogla prljavim cipelama oblatiti njegov kućni prijelaz ili ga zaraziti nekom prehladom, što mu je tada uistinu bilo nezgodno, jer se tih dana i sam osjećao slabijim. Ali bio je on ipak mekog srca, čovjeku u nevolji nije imao srca reći ne. Bila je to česta borba u njemu samom.

Kao dijete bijaše odgajan kao netko tko bi jednog dana mogao činiti najplemenitije stvari, ali Bruna život odvede u drugom smjeru. Postane plašljiv poput malog djeteta, predao je pred svakom nevoljom i strepio od budućnosti. Jedini način da si osigura kakav-takav normalan život, trpljiv u takvim situacijama, bio je da ga organizira sam i da se takve organizacije striktno drži.


Pustio je djecu u kuću i napravio im toplog čaja od koprive.

„Ajme barba Bruno...šta je ovo ružno...“, komentirao je najmlađi od njih.

„Spusti noge, Marko. Ne smiješ ih držati na stolici. Nogama je mjesto na tlu“, spremno je odgovorio.

„Al skinija sam patike ka' su bile šporke.“

„Prljave, Marko, prljave, ne šporke.“


Marko se na to nasmijao, ali poput djeteta koje je iznimno bistro pa odustaje od toga da nastavi s raspravom sa starijim čovjekom, koliko god je u ovom slučaju situacija možda i bila obrnuta. Gutao je na silu topli čaj i velikim srnećim očima pogledavao police knjiga barbe Brune. Ivo i Gabrijel u kutu su igrali neku igru sa sličicama koje su skupljali iz nekih albuma i povremeno bili malo glasniji, na što ih je Bruno stišavao.


„A di su vama roditelji?“ upitao je najednom Marko.

Bruno se zbunio, ali i brzo odgovorio: „ Pa umrli su, star sam ja... za imati roditelje.“

„Tako i moj ćaća. Ka' narasteš onda oni umru.“


Bruno je kimnuo sretan što je tema završena. Uslijedila je tišina.


„ A di van je onda, onda...“, nastavio je s izrazom kao da se nastoji sjetiti nečeg što bi mogao pitati, „ žena i dica?!“

Bruno se uznemiri. Šutio je neko vrijeme dok ga je znatiželjno dijete dugo promatralo.

„Jesu van i oni umrli?“ nastavio je Marko.

Bruno kimne, ne želeći više ništa reći.


„Moja mater kaže da Bog zove samo dobre ljude ranije kod sebe u kuću. Onda je vaša familija baš bila neka dobra.“


Zvučalo je to kao neka vrsta utjehe maloga Marka. Srknuo je još jednom čaj i nadodao.

„Jedino vas nije zva. To je malo čudno“, nastavio je.


Bruno se trgnuo vidno šokiran što je dijete došlo do takvog zaključka i potom nadodao:

„Kiša se smirila, vaši će se zabrinuti. Vrijeme je da odete kući.“


Ispratio ih je do vrata i dao im svoj kišobran.


Tako se Bruno sjeti da je ostao bez kišobrana. Srce mu se uzlupa od nekog neopisivoga straha. Od čega? Ni sam nije znao! Nezaštićen je, a od svuda prijete opasnosti. Zahvali se susjedi na savjetu i odmah pođe u potragu za kišobranom.


Kupio je jučer posve nov kišobran. Pedeset minuta pješačio je do trgovine, izabrao kišobran plave boje s bijelim točkicama, oblikom nalik na divovsku gljivu i s dugačkim štapom. Bruno je bio sredovječan čovjek, samac, uvijek sređen i mirišljav, zanimljiv poznanicima, ali i onima koji ga vide po prvi put, naprosto iz razloga što se držao poput nekog glumca iz zlatnog doba Hollywooda. Brčiće je češljao malenim češljem kad god mu se pružala prilika za to, a ni kosu nije štedio; izgledala je kao u salonima, premazana novom svježom kanom, s razdjeljkom nasred glave.


Sutradan je pljusnula velika kiša. Grmjelo je sa svih strana, nebo se napajalo novom svježinom i punilo za puno nadolazećih sunčanih dana. Bruno je bio zadovoljan, jučer je kupio kišobran, najčvršći koji postoji. Pazio je da štap za držanje bude siguran i čvrst, zamjerio je prodavačici što mu je prodala onaj s drvenim držačem. Drvo je nestabilno, lomljivo, mislio je Bruno. Zato ga je kući prepravio i dodao metalnu, čvrstu dršku.


Nije se Bruno bojao. Bio je siguran. Gledao je u nebo i na čas se zapitao jesu li njegovi najbliži kao što mali Marko kaže gore, na nebu.


Ali gore je tako tamno sada, pomisli.


Tog jutra Bruna je udarila munja. Kišobran ga ovaj put nije spasio, naprotiv, učinio ga je najslabijim kad je mislio da je potpuno zaštićen. Mali Marko tog jutra je pomislio:


„Barbu Bruna pozva je Bog. Eto, ipak je bija dobar.“


Rekavši to, približio se njegovom grobu i kraj njega ostavio kišobran koji mu je skoro godinu dana prije posudio kako bi ga zaštitio od nemilosrdne kiše.

„Nek' te sada on zaštiti.“ rekao je i dječji nespretno se prekrižio mršavim ručicama.


Klik ako želiš još ovakvih tekstova!

Posjeti Facebook stranicu

Prati me na Instagramu

This site was designed with the
.com
website builder. Create your website today.
Start Now