O braku, mraku, zavjesama, ili: Što sam naučila u prvoj godini braka?




Tog sam dana imala svježe opranu kosu iako nije koristilo jer me pri izlasku dobrano oprala kiša. Odjenula sam crnu suknju po prvi put, i uspela se na bicikl od Trokuta do Palmotićeve. Međutim, suknja je imala dva poprilično velika proreza sprijeda i na pola puta sam shvatila da nije prikladna za vožnju biciklom osim ako baš nemam namjeru osunčati svoja bedra (eufemizam za pokazati donji veš) pa sam je parkirala na sigurno i planirala tramvajem. Tramvaj je kasnio. Sjećate se kiše koju sam spomenula? E, tada je počela padati. Pljuštati. Nizak tlak, ljeto, temperatura 45. Sve dlake i male dlačice moje kose sad su lebdjele ilitiga stršile na glavi.


Po svemu sudeći, bila sam poprilično nabrijana tu večer.


A tu večer smo se suprug i ja upoznali. On je bio hrabar kao rijetko koji danas i prišao mi, a da se nije moglo osjetiti da mu je neugodno. Meni je pak - bilo neugodno. Pogotovo zato jer je imao čudna pitanja i nisam ga baš doživljavala te večeri, a kroz razgovor sam čak pomislila da je i on brzo promijenio mišljenje i da sam mu od naizgled zanimljive cure postala neka dosadna.

Bog je to ipak popravio na način da nas je tri večeri nakon opet nekako spojio, pa se moj dojam popravio. I tako je krenulo.


Brak


Vjenčali smo se 5 i pol mjeseci nakon. Tako smo htjeli, tako smo odlučili. Bili smo "spremni". Promišljali smo intenzivno o toj odluci znajući da je za cijeli život i konačno rekli: "Idemo."

U jednom trenutku odluku doneseš i to zaista bude ODLUKA. Makneš sve sa strane, uključujući romantiku i osjećaje, dobro znani opis "on/ona je prava", poimanja o srodnoj duši i slično jer te u tom trenutku mogu samo zbuniti. Osjećaji su jedno, brak drugo.


To je odluka. Nekako smo znali da na svijetu postoji još mnogo osoba koje bi potencijalno mogle biti naši bračni drugovi, možda čak kompatibilniji nego što smo jedno drugome. Znali smo da se možemo zaljubiti u drugu ili drugog, znali smo da ovo nije jedini put. Ali, kao što rekoh, oboje smo rekli da hoćemo OVAJ PUT. I to je bilo to. Ja hoću njega, on hoće mene i našli smo se.


Očekivali ste neku romantičnu priču o jednoj jedinoj, neponovljivoj ljubavi? Pa bilo je to sve romantično, ali na svoj način, ne na onaj koji gledamo na TV-u ni kako očekujemo.


Ali jao.

Zašto jao?

Zato jer sam u samo jednoj godini našeg bračnog života pomislila: "Ajme meni, šta je ovo. Pa jesam li ja bila ipak previše zaljubljena pa pojurila u nešto što nije za mene? Ovo je gadna greška."


Mrak


To pitanje nije bilo postavljeno u luckastom i otkačenom smislu. Bilo je to sasvim ozbiljno pitanje koje me mučilo - mjesecima.

Takvo pitanje nije zaobišlo ni njega, to sa sigurnošću mogu reći. Bilo je dana kada se doslovno nismo podnosili, kada smo šutjeli jer bi svađa krenula kad god bismo počeli pričati. Među nas se znao zavući nemir, nelagoda, strah i kajanje.

Naša prva godina braka nije bila laka iz nekoliko razloga, a jedan od njih je bio i taj da smo se mi u prvoj godini braka zaista počeli upoznavati. Ja sam otkrila da je on spor, zaboravan i šutljiv, da voli loše filmove - tj. one koji se meni ne sviđaju, i znam da ćete se sad nasmijati jer, hej, kakav je to sad veliki problem, ali meni se čak među svim stvarima i to činilo problematičnim. Učinilo mi se da nemamo ništa zajedničko, da smo nebo i zemlja, a pogotovo me plašila činjenica da je tek početak, a već sam došla do tog stanovitog zaključka!

On je pak otkrio da sam ja paničarka, iritantno naporna i da znam planuti u sekundi.

Nije da dotada nismo otkrivali pravo lice jedno drugom. Bili smo uvijek isti, ali sada smo se bolje vidjeli, sad smo život dijelili. Sad je sve postalo bitno.


Da pobliže objasnim ovu situaciju. Da, brzo smo se vjenčali, ali ne mislim da je to nužno razlog ovakve situacije. Parovi znaju i duže hodati, a da tek u braku krenu iskre. I da poželiš pobjeći glavom bez obzira od te osobe zbog onog poznatog razloga - " razilaženja u stavovima, karakterima" itd, itd.

Planule su sebičnosti s obje strane. "Ja neću to tako, nego ovako" u svim aspektima života. Eto, baš neću, zašto bi.

Sve je počelo smetati. Zašto on ne namjesti zavjesu ako zna da mene živcira kada zavjesa krivo stoji i kada nije simetrično? Povuci tu zavjesu, zašto to zaboravljaš? Pa nebitno je kako stoji. Nije, bitno je. Povuci. Neću. Ponašaš se nenormalno. Vidi kako me provociraš, povuci je.


I ubrzo je ta zavjesa pala preko naših očiju. Znam da vam zvuči smiješno, ali nestalo je bitnih stvari u našem odnosu. Preko tih glupih svađa lomilo se naše pitanje: Jesmo li pogriješili? One su bile samo izlika za posvađati se i doći do zaključka: Jesam li bila sretnija/sretniji prije njega/nje?


Jednom mi je jedna prijateljica rekla da suprug i ja ne možemo pobjeći od onoga što svi prođu, pa da će naš tečaj biti neka vrsta užurbanog tečaja. I imala je pravo. Sve ono izazovno, teško, ali i lijepo dočekalo nas je u kraćem vremenskom razdoblju i natjeralo nas da nabildamo mišiće strpljenja, opraštanja, podnošenja i vjere.


Drugi razlog zašto nam je prva godina bila teška je taj da je 2019. zaista bila - teška. Nije nas mazila ni pazila. I okolnosti u kojima smo se našli dobro bi posvađale i najčvršće parove, a kamoli mladi bračni par koji je upravo bio u naletu sreće jer se konačno - pronašao i vjenčao te htio malo mira i uživanja.


Trpljenje


Svi vjenčani već znaju. Brak nije uvijek lijep. Koliko god si spreman i zreo, bračni život te ipak iznenadi. Najteži posao je shvatiti da je trpljenje zapravo stvar koja vas treba zbližavati, a ne odvajati. Kad se trpljenje zajednički prihvati, postaje na neki način blagoslov. Trpljenje je ono što nam pomaže da se maknemo s mrtve točke. Male krizice su kotači koji nas guraju dalje.

Zvuči jednostavno, a nažalost nije. Uvijek je lakše komentirati i davati savjete kad problem gledate sa sigurne udaljenosti. No, kad malo bolje promislim, naši se problemi nisu riješili. Mi smo odlučili gledati na njih drugačije.


Priznanje


Osobno sam puno naučila o sebi i moram priznati da nisam uopće ugodna za život. Jer...


Ne treba o svemu pričati i sve tjerati do kraja. - Bila sam ekspert u istjeravanju pravice, ali na smiješnim i nepotrebnim primjerima samo zato što bih bila opsjednuta time da se vidi TKO je pogriješio, a tko ne.


Kad krene po krivom, a razgovor ne pomaže, makni se iz prostorije. - Samo ćete se naživcirati. Bježi, to je zamka.


Nije fora biti uvijek u pravu. - Mnogi će me sada optužiti za diskriminaciju. Ali budimo iskreni. Žene uglavnom i jesu u pravu. Nije uvijek istina, ali mislim da će se i muškarci složiti da imamo sposobnost gledati dalje, šire, pa kad nešto savjetujemo, to često ima i te kakvog smisla. ALI. Ponekad nije potrebno biti u pravu. Ponekad se bolje osjećam kad pustim i u sebi kažem: "Ma, eto ti, neka si u ovom u pravu." Preporuke.


Potrebno je napraviti odmak od svih tih silnih mana svog bračnog druga. - Ljubav je slijepa samo na početku. A kasnije...kasnije vidimo samo ono što prije nismo tolikim intenzitetom da one dobre stvari prestanu postojati. Napišite ih na papir ako drugačije ne znate. Pa kad upadneš u stupicu, neka te papir razuvjeri da se nisi udala za propalicu, nego za divnog čovjeka.


Stvarno ima nešto posebno u malim svakodnevnim žrtvama za drugog. Ali, potrebno je dogovoriti se što je čiji posao. - Znam. Naporno je smišljati što ćeš danas za ručak, što ćeš sutra, što sve treba kupiti, je li odjeća predugo u perilici da se ne usmrdi, treba li promijeniti posteljinu, jesi li izvadila meso da se odmrzne, ima li krušnih mrvica, deterdženta, kruha, mlijeka, jaja, voditi računa o planovima, kad ćete što obaviti...itd. Nažalost, tako je. Mi žene smo mašine, a oni imaju drugačiji mozak i ne mogu protiv sebe. Njima je sve složeno po policama koje se NE miješaju. Ne pitaj ga ništa dok nešto radi, trenutno je u jednoj polici i NE MOŽE sad ulaziti u drugu, u drugom je poslu.

Pa pretpostavljam da je bolje da se dogovorite tko o čemu brine. A znamo da će žena opet više toga pohvatati. ALI, ako imate pravu osobu kraj sebe, ona će to jednom i vidjeti, pa će joj biti drago da isto čini za vas u nekom drugom obliku.


Mudrost je ponekad šutjeti. - Ne šutjeti na sve. Treba reći svoje mišljenje, nismo marionete u braku. No, ponekad je baš šutnja jedini dobar odgovor. Osjetiš to u sebi.


Ponekad se stvari riješe tek kad im dadeš malo vremena i prostora. - Ako vam treba odmora, uzmite ga. Nerijetko ga ne želi samo jedna strana, nego obje. Svađe su često iscrpljujuće i više nego što mislimo.


I to nije sve...


I nije. Tek kreće. Bit će takvih kriza, krizica, svađa i nerazumijevanja još. Ali, čovjek uči dok je živ. Brak je posao u kojem nema godišnjeg odmora. Znate onaj osjećaj kad vam se ne ustaje i ne ide na posao? Bit će takvih osjećaja i u ovom "poslu". Svaki dan, opet i opet, bez obzira na vrijeme i uvjete. Brak je križ, svjesno izabran, izabran iz ljubavi.

"...znali smo da ovo nije jedini put. Ali, kao što rekoh, oboje smo rekli da hoćemo OVAJ PUT.

I to je bilo to. "


Klik ako želiš još ovakvih tekstova!

Posjeti Facebook stranicu

Prati me na Instagramu

This site was designed with the
.com
website builder. Create your website today.
Start Now