Predtrudničke, trudničke i postporođajne...



1. Let Crazy Mama Out


Nedavno sam na Facebooku otkrila jednu "mladu" Facebook stranicu koja je iznikla na početku ožujka s neobičnim imenom Let Crazy Mama Out. U moru raznoraznih FB stranica o mamama, djeci i trudnoći, za oko mi je zapela upravo ova jer je bilo iskrenog govora o postporođajnoj depresiji.


Koliko god se u današnje vrijeme o tom problemu raspravljalo na glas, ipak mi se čini da se te rasprave uvijek odnose na nekog drugog i negdje tamo daleko kod žena koje nemaju pomoć ili su sklone depresijama inače. Ali, Bože dragi, nije to nikad o meni.


Predtrudničke, trudničke, postporođajne...depresije.

Svi smo polako svjesni da je depresija gadna stvar i da je treba liječiti, ali u slučaju kad svrati kod nas, pomalo se sramimo što je baš došla nama u goste. Jer, navodno, pokazuje da smo slabi i da nismo sposobni za život. A kad ono - i nije baš tako. Tko jednom zgazi tu pomahnitalu životinju, jači je za sto života. I nema potrebe da je se srami.


Melankolija je dugo bila moja gošća. U mladim danima upregnula me teretom života. Često sam se bojala da mi je izbrisala najbolje godine, ali prije mislim da me pripremila da budem svjesnija i radosnija u onima što dolaze. Gurala sam taj kamen dugo, a on se ni milimetar nije micao. Život uvijek ostane isti, okolnosti se rijetko promijene. Ipak, nabildaš mišiće gurajući taj kamen koji s vremenom sam nestane. Pa sad kad imaš mišiće, odgurat ćeš svaki sljedeći koji ti se parkira na putu.


2. Strah od postporođajne


Bojala sam se da će me postporođajna satrati.

A nje nema ni na vidiku. Zapravo, ja nikad nisam bila sretnija nego nakon što sam rodila. Naravno da sam plakala i imala teške trenutke, ali svi koji su barem jednom doživjeli depresiju znaju da depresija nije jedan sat, jedan dan niti jedan mjesec. Tako sam ja, ugodno iznenađena činjenicom da sam tu gamad ovaj put izbjegla, osjetila potrebu da o tome pišem. Život nas iznenadi svojim obratima, bolje nego u telenoveli.


Zašto sam strahovala od postporođajne depresije?

Zato što je trudnoća bila iznimno teška psihički i fizički i zato jer bi se očajnički krivila što se ne veselim bebici poput svih onih drugih žena koje u trudnoći miluju trbuh i skladaju pjesmice za još nerođeno dijete. I kad bi me pitali joj, veseliš li se, je li ti dosadilo, ja sam samo pomišljala kako bih htjela da se trudnoća još malo produlji, jer sam se dobro počela osjećati tek početkom sedmog mjeseca i htjela sam odmora bojeći se neprospavanih noći i dječje dernjave.


3. Trudnička depresija??


Bilo je dana u mojoj trudnoći kada sam ponovo osjećala da mi stara gošća kuca na vrata. I dok su se svi radovali novonastaloj situaciji, ja sam se pitala je li to uopće za mene. Noću su me strahovi budili, suze su često krasile moje lice, a nečujni krik u meni bio je poput alarma u pomoć. Odjednom kao da su svi pričali o blagodatima trudnoće i majčinstva, a ja jedina nisam to mogla vidjeti. Prvo, mislila sam da imam 9 mjeseci pripreme, a od toga se stvorilo 5 mjeseci patnje kada je jedino što sam htjela bilo umrijeti. Nepodnošljive cjelodnevne mučnine i povraćanja, gušenja, migrene, nesvjestice i buđenja u bunilu...a nakon toga niz simptoma posttraumatskoga stresnog poremećaja koji se ne shvaćaju dovoljno ozbiljno već više kao pretjerana reakcija na "malo" povraćanja u trudnoći.

Jao, kako je osjetljiva...


Prilikom zadnje hospitalizacije, dok sam ležala u predrađaonici Petrove, liječnik mi je rekao da će sve to vjerojatno potrajati do kraja trudnoće, a ja sam u onom bunilu od svega zamišljala kako otvaram prozor i skačem. Nikad, ali nikad se nisam osjećala toliko bespomoćno i nikad nisam osjećala toliku bol u grudima.


Odakle to? Zašto nitko nije govorio o tome? Zašto nema pomoći? Govorila sam da ja to ne mogu i NE ŽELIM, nitko me nije upozorio. Da sam znala što sa sobom nosi sve to, rekla bih ne.

Tako sam razmišljala. I istovremeno se osjećala kao najgora osoba na svijetu.


Sada znam da je to jedna od onih stvari koja čovjeka mijenja i koja promijeni pravac u životima. Znam da hiperemezu neću nikada zaboraviti, da će to biti ona jedna velika stvar u mom životu koja me brusila kao ništa do sad.


Pa ako postoji nešto poput trudničke depresije, vjerojatno sam je imala. Jer ta gospođica dolazi u svim oblicima i svim fazama života. Zavuče se i u najsretnije događaje. Pa tako navrati i nakon rođenja djeteta. Znam mnogo žena koje su patile od postporođajne, a nikad si to nisu priznale niti tražile pomoć. Prije su povjerovale u priču da su lude ili da ne vole svoje dijete.


4. Zašto ja?


Srećom, mene je gošća Depresija napustila kad je stigla moja bebica. Ne znam kako, samo je otišla i ostavila otvorena vrata kako bih se ipak sjećala kako je bilo dok je sjedila za mojim stolom. Otišla je i nastupila je velika sreća i zadovoljstvo. No, zahvaljujući onome što sam prošla, razumijem sve one žene koje trenutno plaču i osjećaju da nisu rođene za biti majke dok istovremeno drže uplakano dijete u rukama.


I da. Svi su mi govorili da ću sve zaboraviti kad rodim. Ne, nisam. Isplatilo se patiti za ovu mrvicu, no to nikad nije ni bilo upitno. Bilo je jednostavno - teško.


I jedino što sa sigurnošću mogu reći jest izlizana izjava koju svatko mrzi baš onda kad mu je najpotrebnija - "I to će proći."

Iako se često sjetim svojih misli u ono doba i zaboli me opet onako teško i duboko, možda baš zbog toga danas osjećam toliku ljubav prema ovom biću koje trenutno spava kraj mene.


I ne treba se kažnjavati zbog onoga što osjećaš. Kao i sve - treba prihvatiti. Sve to ima neku svoju ulogu.


Nije na nama da uvijek znamo odgovor na pitanje zašto.

This site was designed with the
.com
website builder. Create your website today.
Start Now