Romantika naša svagdašnja...

Vozimo se tako muž i ja prošli vikend kod prijatelja u obližnje mjesto i započnemo priču oko koje redovito imamo "kvalitetnu" raspravu. Romantično poimanje ljubavi. I dok su se na dan Valentinova na Facebooku suprotstavile dvije snažne struje: oni koji taj dan veličaju i oni koji bi ga, pa, vjerojatno ustavom zabranili i diče se tom svojom subverzivnošću, naša rasprava se više ticala toga što je romantika i je li ona nužna u odnosu. A mene je sve nagnalo na to da taj pojam romantike rastočim na sastavne dijelove.


Treba li njegovati poklone za Valentinovo, šetnje, latice po krevetu i sladunjavo šaputanje? Treba li, s druge strane, biti onaj ogorčeni pojedinac koji ne može suzdržati smijeh kad mu netko kaže nešto lijepo, primiti cvijeće, a da ne poželi pobjeći glavom bez obzira? (Ja, to sam ja.)


Dakle, naginjem biti onaj drugi tip, mnogi bi me vjerojatno strpali u kutiju hladnih, ogorčenih, onih koji se trude biti "posebni". No, moram priznati da se oko toga nikad nisam značajno trudila, samo sam na takav način iskazivanja ljubavi uvijek imala isti komentar: "Ljubav je daleko od osjećaja, sladunjavoga tepanja i buketa cvijeća."


Ono može biti način na koji netko iskazuje ljubav, naravno. No, ne iskazujemo je svi na isti način pa, eto, ne zovite me hladnom i ogorčenom, molim lijepo. Daleko sam od toga. Nekima sam iritantna jer bih na sve plakala.


Stalno imam dojam da nam cijela ta predstava (romantika) dolazi iz izvora koje, u konačnici, utječe na naše krivo poimanje ljubavi pa i krivih očekivanja. Dođe do toga da nas redovito šokira kad spoznamo što ljubav zapravo jest. Prava verzija ljubavi možda nije toliko zanimljiva i uvijek lijepa, kao što nam je često prikazana, ali je istinitija.

Evo ukratko kako ja gledam.


1. Odakle nam romantično poimanje ljubavi?


Od malih nogu okruženi smo bajkama, romanima, filmovima, serijama koji su oblikovali našu svijest o svijetu koji nas okružuje. Sve je krenulo od romantizma koji je na jedan način protuteža prethodnom klasicizmu i racionalizmu. Romantizam kao umjetnički pravac inspiraciju je tražio najviše u prepuštanju mašti i osjećajima, pa otuda nam stižu neshvaćeni likovi, individualci, buntovnici, istovremeno osjetljivi, neprilagođeni, osamljenici, a redovito ih prati neuzvraćena ljubav. Nesretna zaljubljenost. Ah.


Oni će zbog te ljubavi stradati. Nerijetko se upravo to gura kao primjer prave, iskrene, čiste ljubavi, a ta potraga za iluzijom, za vatrenim osjećajem koji traje i traje i ne gasi se, ta želja za velikim i uzvišenim emocijama koji djeluju poput droge, zapravo su hrljenje u vlastitu propast.


2. Kako je mene poharalo...


Sjetite se vaših prvih ljubavi. Evo, ja ću prva. Vjerujem da nas većina ima iskustvo te lude zaljubljenosti, pogubnog osjećaja koji je toliko snažan da smo mogli imati i osjećaj da će nas ubiti. Jako sam se rijetko zaljubljivala, a onda kad mi se to zaista dogodilo - izgubila sam tlo pod nogama. Bila je to tipična priča zabranjene ljubavi, ljubavi koja se nije mogla ostvariti, priča o dvoje zbunjenih, nesređenih, ranjenih koji su se još mogli samo raniti i ništa više...


Sjećam se tuge koja me preplavila kada smo prekinuli i snažnog osjećaja i uvjerenja da se takvo nešto ne ponavlja, da smo po nečemu posebni, unikatni, jedinstveni, neponovljivi. DRAMA. Suza u litrama. U krevetu, u tramvaju, na poslu, na predavanju, za obiteljskim stolom za vrijeme uskrsnog ručka jer na CMC-u "dere" neka balada. To NISAM bila ja.


Hvala Bogu, više se nikad nisam tako zaljubila. Pa čak ni u vlastita muža. Kad te emocije toliko zaslijepe da ne znaš jesi li lik iz romana ili stvaran čovjek - bježi. Pogubna je to stvar.


3. Romantični "Ah"


Ima nešto strašno privlačno u tim prejakim emocijama, stoga ne čudi što stručnjaci tvrde da mogu djelovati poput droge. Ta erupcija zaljubljenosti nas nerijetko natjera da ostajemo u lošem odnosu, da popravljamo nešto što je u startu imalo krive temelje i nije vodilo nikuda. Takva ljubav traži svoje, uvijek neko uzbuđenje, uvijek neke drame, ne voli kolotečinu, sklona je melankoliji, i uglavnom je okrenuta sebi. Zgraža se nad svakidašnjim, običnim, traži ushićenje i boravak na sedmom oblaku. Ljubav je, s druge strane, mir i sigurnost.


Sjetimo se samo nesretne Emme Bovary koja je postala žrtvom romantičnoga poimanja ljubavi. Brak joj se zgadio jer je u njemu samo vidjela dosadnu svakidašnjicu, varala je svog dobrog (i predobroga) supruga, ali bi jako brzo shvatila da ni u ljubavniku ne nalazi ono što su joj romani obećali. Ako čekamo da nam tu prazninu koju osjećamo popuni druga osoba, mislim da ćemo se razočarati. Jer, nemojte misliti da je Emma bila puno drugačija od nas žena, danas. Kad se sve "strasti" malo smire, kad površno pogledamo kako stoje stvari, svi dođemo do pitanja: "Zar je to stvarno to?"


Nismo spašene princeze, nismo junakinje iz romana. Imamo posve normalan, "dosadan" život majke i supruge.

Ali što bi trebalo biti jače i veće od toga? Eto što ljubav jest. Davanje i davanje. Okrenutost drugom.


Da ne bi bilo da sam protivnica Valentinova...


Moja poanta je - tko voli nek' izvoli. Netko voli tu pažnju, iznenađenja i romantičnu idilu i slično. To ni ne smatram krivim, samo mislim da ne bismo smjeli brkati ljubav s romantikom. A da su nam potrebni bjegovi od svakidašnjice tu i tamo - jesu. A oni katkad mogu biti posve jednostavne naravi i nije potreban spektakl, šokantna iznenađenja, skupa putovanja, večere, ruže, mirisno cvijeće ili poseban tretman.


Ponekad je dovoljno da vas izvede u pekaru jer vam se jede preklopljena pizza i da do 21 sat oboje zaspete iščekujući neki film na TV-u.


Klik ako želiš još ovakvih tekstova!

Posjeti Facebook stranicu

Prati me na Instagramu

This site was designed with the
.com
website builder. Create your website today.
Start Now